Ne znan na uru

"Evo me sad ću."

Znaš točno na koga mislimo. Na onog lika ili likušu zbog koje već pola sata griješ 'ladan zidić, cupkaš na stanici po buri ili piješ treću kavu u kafiću dok vrtiš mobitel u rukama ko glupan.

Psuješ sve po spisku i obećaješ sebi da je ovo zadnji put... a onda se ukaže. S onim blesavim osmijehom, nekom potpuno ludom pričom i energijom koja odmah izbriše ljutnju. Jer, budimo realni, naše kale i zidići ne bi vrijedili ništa bez takvih. Bilo da su hodajuće legende ili dežurni, dragi redikuli, bez njih ne bi bilo isto.

Ova majica je vizualni spomenik i njima, ali prvenstveno samoj Uri. Na leđima nosi sirovu, oštru grafiku te naše stare, prelipe 24-satne ure s Pjace, povijesne lipotice pod kojom su se odvile milijarde ljubavnih sastanaka, prvih kava i vječnih čekanja. Ona je tu stoljećima, nepomična, čudesna i savršena u svom kamenom prkosu, dok mi ispod nje i dalje nemamo pojma koja je ura došla. Imaš tu i točne koordinate da svi koji ne znaju di je i dalje ne znaju di je.